Novi grafit
Prema vijestima iz sredine listopada ove godine, novootkriveni, ugljenom izveden natpis u kući pompejanske Regije V mogao bi značiti da se fatalna provala Vezuva nije odigrala 24. kolovoza 79. n. e, kao što je uvriježeno mišljenje, nego kasnije, budući da natpis spominje datum 17. listopada (o tome: Ansa, Forbes, BBC, itd. Vijest je stigla i do Jutarnjeg lista).
Massimo Osanna, direktor Arheološkog parka Pompeji, objavio je na Instagramu ovakvo čitanje novopronađenog grafita: “XVI (ante) K(alendas) Nov(embres) in[d]ulsit pro masumis esurit[ioni].”, odnosno “16. dana prije novembarskih kalenda (= 17. listopada) maksimalno je zadovoljio svoj apetit”. Zapis ne kaže o kojoj se godini radi, ali, obzirom da je izveden ugljenom, pretpostavlja se da je morao biti napravljen nešto prije provale Vezuva – bio bi obrisan da je prošlo puno vremena.
Sa smještanjem erupcije u listopad poklapaju se i arheološki nalazi ostataka svježih šipaka i oraha, kao i vina (berba ne bi bila prije rujna), a indikativna je i toplija odjeća koju su nosile neke od žrtava.
Plinije, Tacit i Vezuv
Slavni opis provale Vezuva i, s njom povezane, smrti Plinija Starijega kao junaka znanosti, sačuvan je u dva pisma iz šeste knjige prepiske Plinija Mlađeg (Ep. VI, 16 i VI, 20; tekst u Digitalnoj knjižnici Perseus). Na početku pisma VI, 16 autor vrlo precizno navodi datum, čak i vrijeme kad su počele stizati vijesti o neobičnom događaju: “Nonum kal. Septembres hora fere septima”, “deveti dan prije septembarskih kalenda, oko sedam sati” (ujutro). Preračunavanjem rimskog datuma – kalende su prvi dan u mjesecu, brojimo unatrag, ali ubrajamo i dan od kojeg se polazi, drugačije nego što činimo danas – dobiva se 24. kolovoza.
Inače, sam datum Plinijeva pisma Tacitu nije poznat; na početku zbirke, Plinije upozorava da pisma nije organizirao kronološki, nego “ut quaeque in manus venerat”, kako mu je koje došlo pod ruku. Datirati se mogu, međutim – neizravno, prema navodima iz pisama – pojedine knjige Plinijeve zbirke (ne vrijeme njihova objavljivanja, već vrijeme sastavljanja uvrštenih pisama).
Moderni komentar uz Plinijevo djelo (A. N. Sherwin-White, OUP 1966, 37 i 388) knjigu VI, na temelju onih pisama koja se mogu datirati, smješta u godine između 103/104 i 106/107, preko četvrt stoljeća nakon razorenja Pompeja. Plinijevo je pismo 16 očito povezano s Tacitovim radom na Historijama, poviješću njegova vremena, i to s radom na razdoblju vladavine cara Tita (“ut tibi avunculi mei exitum scribam, quo verius tradere posteris possis”, kaže Plinije; “tražiš da ti opišem pogibiju svojeg ujaka, kako bi je mogao što istinitije prepričati za potonje generacije”); kasnije, u pismu VII, 33, Plinije će Tacitu slati građu za doba Domicijanove vladavine), ali ni o nastanku Tacitova djela nemamo pouzdanih podataka mimo Plinija.
Kritika teksta
Provjerimo li, međutim, kritički aparat uz Plinijevo pismo VI, 16 – takav aparat donosi sažete obavijesti priređivača o razlikama u rukopisima koji su stigli do nas (najstariji su predstavnici pojedinih grana predaje iz VI, IX. i XV. stoljeća; na slici je aparat iz Mommsenova i Keilova izdanja, Leipzig 1870) – zamijetit ćemo da postoji nesigurnost u navođenju sudbonosnog datuma; umjesto “Nonum Kal. Septembres hora fere septima”, jedna skupina rukopisa ima “nonum Kal. hora fere septima”, druga “November Calend’ hora fere septima”, treća “Kl. Nouembris hora fere septima”; dvije varijante podržavaju općeprihvaćeno čitanje. Novopronađeni grafit sugerira da bi, tradiciji usprkos, i čitanja vezana s prvim studenim (Kalendae Novembres) bila moguća.
Glasovi sumnje
Novost o ugljenom izvedenom grafitu iz pompejanske Regije V. bila je stilizirana kao omanja senzacija, onako kako vole novine i “portali”: “moramo mijenjati sve što znamo o…” Ne čudi, stoga, što su se javili i drugačiji, disonantniji, skeptičniji glasovi.
Peter Kruschwitz, ponešto iznervirano – spominjući “neiskrena” tumačenja, “uobičajeni senzacionalizam” i hype – upozorava da je u Pompejima nađen već priličan broj ugljenom izvedenih grafita, ali da ne postoji znanstveno istraživanje roka u kojem bi, u “pompejanskim” uvjetima, takvi grafiti mogli opstati; pritom, logično je pretpostaviti da bi grafiti u unutrašnjosti kuće trajali duže od zapisa na ulici, i tek treba dokazati suprotno. Kruschwitz se pritom ne obazire na stanje predaje teksta u Plinijevim pismima.
Mario Cardone, pak, javlja da je Giulia Ammaniti, epigrafičarka iz Scuola normale di Pisa, već predložila drugačije čitanje grafita: “IN OLEARIA / PROMA SUMSERUNT” (“spremili su u šupu za ulje”). Čitanje sugerira da bi negdje u blizini trebalo biti skladište za amfore s uljem – no, ova reinterpretacija ne utječe na sam datum koji grafit spominje.
Kolega Kruschwitz predlaže da se, bez dramatike i vatrometa, grafit naprosto “uvrsti u skup indicija da se provala Vezuva odigrala u jesen 79, a ne u kolovozu te godine; ali sam grafit nipošto nije krunski dokaz.” S njim se mogu složiti; filolog će, međutim, upozoriti da u isti skup indicija moraju ući i lectiones difficiliores, problematičnije grane predaje Plinijevih pisama.