Splitska Riva, 12. ožujka 2018.
NEČASNIM HDZ-EOVSKIM ČINOM INSTAMBULSKE KONVENCIJE IZNEVJERIŠE BOGA I SVOJ HRVATSKI NAROD. Tako viče ljutiti transparent sa splitske Rive. Istovremeno, u drugom pretincu mog poštanskog sandučića, uredništvo Gordogana poziva da novčano podupremo taj časopis, kojemu je Ministarstvo kulture bez jasnog razloga uskratilo potporu (zlokobno romorenje da uredništvo nije poštovalo “stroge administrativne propise” javno je prokazano kao nedokazana izmišljotina).
Pošto su prebrojeni ljutiti transparenti na splitskoj Rivi, i njihovi nositelji, proljetnom je Hrvatskom prostrujao uzdah olakšanja, mirišući blago na procvale voćke i prvu pokošenu travu. Ovaj put im nije uspjelo; ljutitih upozorenja na izdaju BOGA I SVOJEG HRVATSKOG NARODA bilo je par tisuća, a ne par desetaka ili par stotina tisuća; također, najdeblji su stupovi društva uočljivo izostali s Rive, i još naglasili da baš navlaš nisu u Splitu.
Ali ostaje činjenica da je par tisuća ljudi na splitskoj Rivi protestiralo protiv INSTAMBULSKE KONVENCIJE. Riječi na transparentu pritom, molit ću, nisu bile ispisane rukom, niti iscrtane rapidografom tehničkog crtača. Iskorak u pravopisnu džunglu izveden je računalnim printerom. A da nije bio slučajan – ili da se reproducira poput zarazne bolesti – utvrdit ćete nalazeći ga i na nekoliko mjesta diljem (hrvatskoga) interneta: 1, 2, 3.
To čini splitsku pobunu protiv bezbožnika, nerodoljuba i pravopisa školski jasnom antitezom kulturnom magazinu koji od javnosti mora moliti novčanu pomoć. INSTAMBULSKA na jednoj strani, Gordogan na drugoj. Časopis nasuprot onoga čije ime nosi (taj još nije postao kralj; ovaj put).
Ko voli – nek izvoli
“Svaka čast, tako se radi”, prokomentirao je zluradi glasić drugdje na internetu novinsku vijest o Gordoganovoj molbi za pomoć, “Skupite donacija, pa ko voli — nek izvoli. Ne znam zašto bih ja plaćao časopis koji ne da nisam čitao nego za koji nisam niti čuo.” Liberalni je ironičar, naizgled, u stopostotnom pravu. Ponuda i potražnja, nevidljiva ruka tržišta, i u Hrvatskoj neka budu idealan regulator kulturnih potreba za Gordoganom. Ako hrvatskim potrošačima Gordogan treba, oni će ga i plaćati, izravno iz svog hrvatskog džepa, onako kao što plaćaju kruh, kavu, iPhone, školovanje svoje djece, Big Brother i turske sapunice.
(Ali, čekaj malo; koliko znam, hrvatski potrošači ne plaćaju izravno iz svog džepa školovanje, Big Brother i sapunice. Plaćaju ih neizravno, da, i to debelo, i u priličnom nesrazmjeru “vrijednosti za novac”; ali izravno ne.)
Depresivna demografija
Depresivna demografska činjenica: da biste imali magazine u kojima će feljtone pisati Alfred Polgar, kolumne i dnevne osvrte Clive James, reportaže o narančama i ručno rađenim kanuima John McPhee – morate imati kulture u kojima će se publika tih feljtona, kolumna i reportaža (to jest, publika onoga najboljeg što u tim žanrovima jedna kultura može dati) brojiti ne u tisućama, nego u stotinama tisuća, u milijunima. U svakoj će kulturi Polgara, Jamesa, McPheeja čitati jedan posto stanovnika. Ali jedan posto od 326,279,880 – koliko iznosi posljednji procijenjeni broj stanovnika SAD – jest 3,262,798. Tri cijelih dva milijuna, molit ću. Dobre tri četvrtine ukupnog stanovništva Republike Hrvatske.
U takvim kulturama Gordogani stoje sami, neovisno o državi; stoje na čvrstim temeljima kvalitete i konkurencije, ponude i potražnje, a i određene tradicije, pa nam se lako oko njih veselo igrati “strogih administrativnih propisa” i “ko voli – nek izvoli”.
Kulturica i gordoganci
Mi u takvoj kulturi, bolno očito, ne živimo. Po svim znacima na zidu (i transparentima u ruci) sudeći, mi živimo u kulturi u kojoj je Gordogan “čitalo ili barem za nj čulo” otprilike isto onoliko ljudi koliko se na splitskoj Rivi bunilo protiv INSTAMBULSKE i pravopisa.
U toj je kulturi – kulturici, da pravo kažemo – gesta uskrate potpore Gordoganu više od simbola i packe po prstima za one koji su onima na vlasti nesimpatični. Uskrata novca poreznih obveznika časopisu čiju časopisnu kvalitetu nitko ne poriče, čak ni (cinično) uskratitelji sami – ta je uskrata odlučna gesta podrške INSTAMBULSKOJ, u svom svojemu sjaju. Ne podrške spornom dokumentu, niti onima koji su izašli na Rivu vikati protiv onoga što misle da dokument jest. Nego podrške svijetu u kojem je moguće, prihvatljivo, zamislivo računalnim printerom ispisati transparent na kojem će se, u punoj divoti svježe kakice usred razmotanih pelena, kočiti PRAVOPISNA POGREŠKA, kao krunski dokaz neznanja u pohodu na prijestolje Jedinog Dozvoljenog Svjetonazora, gordoganstva par excellence. Ovaj put im nije uspjelo. Sljedeći put pohod neće ni biti potreban: već ćemo svi biti gordoganci.
Eto, zato sam uplatio donaciju za Gordogan.